U svakodnevnom recniku mog zivotnog vremeova,stoje dve
reci:susret i rastanak.Izmedju njih se odvija autenticni film ,koga
zivi svako od nas.I ma koliko velicanstven bio susret,rastanak uvek
nosi oreol razaloscene reci.
Jednom sam govorila o fenomenu susreta.Bilo je u toj reci beskrajne
radosti,nade,entuzijazma,ljubavi,obecanja...I ako bi kad kad
zavrsio kao mala ili velika iluzija,nudio je buducnost.Bajkovito
mastanje.Strepnju.Nudio je divne motive da se ne posustane,da se
istraje...
A rastanak je cekao ,cekao bas onaj momenat koji te zarobi i
zaustavi zauvek.Jer svaki rastanak nosi u sebi po malo tuge ma kako
beznacajan bio.
Mi zivimo da bi se susretali.Iz tih susreta radja se
ditiramb,elegija ili epopeja...Kada se razmimoidjemo u
pokretu,izbegli smo rastanak.On je neminovnost.Mera srece ili tuge
ne postoji.I jedna i druga su silovite,olujne.Skrse nam bice kao
krosnju .Rastanak nas cini nemocnim,ranjenim,zaustavljenim u
letu.Rastanak zaboli kao bodez ,raznezi kao dete,rasturi kao
magicnu kocku.Dugo se trazimo u sebi i drugima,a ne nalazimo.U
rastanku je zarobljen jedan bitan komadic naseg zivota.Odgledana
predstava,koja se skida zauvek sa repertoara.
Zato su rastanci kao akutna bolest.Prezivimo je burno,cesto sa
posledicama.Ostavlja oziljke.A najstrasniji oziljci su oni koje
mozemo proglasiti keloidima zivota.
Rastanak je nekada neminovnost.Sucavamo se dugo sa bolom u grudima
koji vremenom prestaje kao bol i pretvara se u prazninu.Tu prazninu
nikada i nicim ne mozemo popuniti.To je praznina zauvek.
Mrzim rastanke.Cak i one sa slucajno upoznatim ljudima.
Rastanci u meni zive kao male vatre koje nista ne moze da
ugasi.Tinjaju secanjem koje nestaje sa nama.
Henüz hiç yorum yapılmamış.
Yorumunu bırak, tartışmaya başla!