Bio je kao šibica u mom životu.
Dok se nije pojavio na mojim horizontima, mojom svakodnevicom je vladao mrak. Sivilo. Dosada. Apatija. Beznađe. Kako kad.
Bljesnuo je odjednom, obasjao me i ugrejao svojom harizmom moje promrzle prste, a onda se, kao svaka šibica, ugasio.
Ipak, svetlost koju je uneo u moj život, ostala je da tinja negde duboko u mojoj duži.
Moje oči, u koje se, za vreme dok je obasjavao moj život, vratio stari, skoro zaboravljeni sjaj, dobiju ga i sad, ponekad.
Dovoljno je da se setim nekog trenutka koji me veže za njega.
Usne mi se spontano šire, dah ubrzava, a oči sjaje...
Sva sijam, tad.
Posle njega, više nisam ista. Bolja sam. Nešto od sjaja koji mi je vratio u oči, još uvek je ovde.
Hvala mu na tome.
A sve je počelo tako da ništa nije obećavalo...
E, mene budale...
Slušam tu pesmu, i setim se svega...
"Noć kad je Tisa nadošla, a na njoj nošnja raskošna,
samo sandalice, prstenčić, i u kosi venčić od ivanjskog cveća..."
Teško je pomiriti se s tim da je to samo dereglija kad se jednom potopi... Ja se s tim ne mirim.