Probudim se, protezem se, ustajem iz kreveta, odem do wc-a (da 'prostite) da se istovarim. Vracam se, palim racunar i brze bolje na karike. Zurim da se ulogujem k'o da me tamo ceka cup zlata. Ne, nisam seksualno uzbudjena, pa da moram (dok vam ovo pisem) da po tastaturi kuckam jednom rukom.
Jos nogom nisam krocila u njima, ali ono sto vidim kroz kljucaonicu tih trulih vrata novih karika nimalo mi se ne dopada. Budi u meni strah, hvata me jeza i hladnoca. Nesto u meni govori da se okrenem i odem, ali ja ne mogu otic. Jednom rukom se 'vatam za glavu drugom za otkucaje srca. U panici trazim gde se sta nalazi. Razgoropadila se moja radoznalost da bude jaca od straha. Na nevidjeno osetim kako mi se pomera crce u grudima.
Ne znam kako se osecaju ostali karikasi/ce na novim karikama, ali bez starih, dobrih karika, samo ja znam kako mi je. Ne mogu ih vratiti nikakvom sudckom presudom, niti mogu pruziti utehu onima koji za njima pate.
Razmisljam, kako je to bio lep sajt! Sajt ljuckosti, dusevnog mira, spokoja. Gasenjem starih karika, k'o da se otkinuo dio mene same. Ipak su one oplemenjivale prostor dajuci mu jedan sjaj, ponekad iluziju lepote, govoreci o ljubavi na najnestvarnije nacine i zblizavao nas. Toliko su te karike krepile moju dusu, da ni sva Bogougodnost pri poseti Bogomolja koje se uvlace u vidu miomirisa tamjana i vostanih sveca ne mogu da mu pariraju.
Osecam da mi srce krvari. Jesam li ja…
Vratila se ja k'o utvara da vas proganjam, i mogu poreci pred svima i pred sobom, ali pred Bogom se ne usudjujem poreci da mi ne zadrhti srce kad vam izmamim poneki osmeh. I cini mi se da nista sladje ne postoji od malo sa vama popricati. Dosla da vam kazem neku pametnu, ali se predomislih u trenu svesna da od toga nema nista. Reci uklestene u mislima i ne uspevam da ih na papiru izbacim. Znam da vam je bez mene bilo sve golo i prazno. Jesu li vam nedostaja moja dela, ljubavnom prozom ili stihovima prosarana.
Sva sam nekako puna energije i samo mi se pise ... same mi reci izlaze iz glave. Danas me misli ponese prema karikama, kao da mi je neko na uvo tiho sapnuo: "idi tamo". Ulogujem se i otvaram mailbox. Kad tamo imam sta da vidim. Poruka do poruke da sam falicna, nedovrsena i felericna. Izdvojila bih poruku jedne individue koja kaze: "ne bila ti u kozi, pit ce mo ti krv na tanku slamcicu".
Tako sam barem mislila...ali cudni su ljucki putevi i mnogi dogadjaji u njihovom zivotu.
Zatvorila sam vrata za sobom. Brava je tiho skljocnula, znala je da putujem. Odjednom ja u vozu. Ekspresno ... udobna sedista, sama u kupeu. Znam, sutra cu ga videti. Sklapam oci i tonem u san slusajuci konstantnu huku voza koji juri kroz noc. Sirena se oglasila. Otvorih oci.. Jutro.. Sunce, obecava vreo dan..
Uselila se u meni neka tuga, neka nostalgija i opustosila sve. Poput razbacanog sam peska u pustinji. Ima me ali nikako da se skupim. Trgnuh se i rekoh: Idi Mico na karike da ti lakse bude! Da vas posetim na kratko, da osetim pozitivne vibracije po citavom telu.
Zvrrrrrr...trrrrt...mrtttt....sssss...kvrccc..
Ziva sam Bogu - 'fala, sto i vama kolektivno zelim. Da vas iscelivam nabrzaka pa da vam ispricam nesto, nisam odavno.
Znamo da Bosanci imaju i piramidu kao Egipcani.
Aloooo bre, karikasi/ce! Jeste li zivi/ve? Ne bojte se, ne zovem da bih se udala za vas. Nego,